Hrvatska kultura u Bosni i Hercegovini

Specifičnost inkulturacije Hrvata u kršćanski svijet, koja Hrvate čini jedinstvenim među europskim narodima, jest u tome što je taj proces od ranoga srednjeg vijeka pa do modernih sekularizacijskih vremena nakon Francuske revolucije (1789–1799) bio dvojezičan (latinski i slavenski/hrvatski jezik) i tropismen (latinica, glagoljica i ćirilica). Pritom „se ne radi o naporednom postojanju učene latinske naobrazbe i pučkoga jezika neukih, što je inače karakteristično za europski Zapad, nego o dvije podjednako učene i školovane pismene tradicije“ – kako je to istaknuo hrvatski filolog, indoeuropeist i književni povjesničar Radoslav Katičić u svome standardnom djelu Litterarum studia. Katičić sustavno elaborira kulturno srastanje između zatečenoga romanskog pučanstva i doseljenih Hrvata. Taj je kulturološki proces trajao do u kasni srednji vijek, odnosno sve do humanizma i renesanse u 15. stoljeću. Još se u 15. vijeku u političkim tijelima Dubrovačke Republike raspravljalo na raguzijskom, dakle romanskom jeziku, a posljednji govornik veljatskoga, tj. romanskog idioma na otoku Krku umro je 1898.

Nekropola stećaka Radimlja pokraj Stoca iz 13. stoljeća

Pokrštavanje Hrvata započelo je odmah pri njihovu naseljavanju u 7. stoljeću iz romanskih dalmatinskih gradova, koji su se nalazili pod vrhovnom političkom vlašću Bizanta, ali su u crkvenom i kulturnom pogledu pripadali Rimskoj crkvi. Početkom 9. stoljeća u taj proces uključili su se karolinški misionari, najvjerojatnije iz Akvileje; pritom su se u svojim katehezama služili slavenskim pučkim elementima i time pripremili tlo ćirilo-metodskoj kristijanizaciji i kulturi, koja će od druge polovice 9. pa do 11. stoljeća dobiti sasvim jasne obrise.

Kada je riječ o susjednoj Bosni u ovome sklopu, treba istaknuti da je ona bila manje izložena trajnim utjecajima dalmatinskih romanskih gradova, jer se više nalazila u zaleđu. Ipak, oskudne zapise o utjecaju salonitanske metropolije na crkvenu organizaciju u Bosni potvrđuju arheološki ostaci crkava na tlu današnje BiH, i to prije i poslije seobe naroda. Zapadni dio današnje BiH do rijeke Vrbasa sve do osmanskih osvajanja u 15. stoljeću bio je područje hrvatskih crkvenih i kulturnih procesa, a pod političku vrhovnu vlast srednjovjekovnih bosanskih vladara došao je tek tijekom 14. stoljeća.

Do 11. stoljeća ćirilo-metodska slavizacija kršćanstva na tlu današnje BiH u cijelosti je provedena, a proširila se i do najzapadnijih dijelova današnje Republike Hrvatske, dakle do Istre. Na Humačkoj ploči u današnjoj zapadnoj Hercegovini iz 10. ili 11. stoljeća, pisanoj ćirilicom, prepoznatljiv je pisarski utjecaj (hrvatske) glagoljice, a u bosanskoj biskupiji, koja se u sačuvanim izvorima pod tim imenom prvi put spominje 8. siječnja 1089, tada je bio u uporabi isključivo slavenski jezik. Uza zapadnu ćirilicu ili bosančicu (pod tim imenom prvi put 1861), koja će cvjetati u Bosni i Humu te na susjednim hrvatsko-dalmatinskim područjima sve do početka 19. stoljeća paralelno se upotrebljavala u Bosni i glagoljica do 15. vijeka.

Bosansko-humsko srednjovjekovlje

Na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće zabilježene su prve vijesti o pojavi krivovjerja u Bosni Kulina-bana (oko 1170–oko 1204). Time je započelo novo razdoblje političke, crkvene i kulturne povijesti srednjovjekovne Bosne, koje će završiti osmanskim osvajanjem u 15. stoljeću.

Glavne historiografske natuknice bosanskoga visokog i kasnog srednjovjekovlja bile bi ove: proglašenje Crkve bosanske sa slavenskim bogoslužjem heretičnom i historiografski pokušaji izjednačavanja bosanske hereze s bogumilstvom, misija dominikanaca i osnivanje katoličke latinske biskupije 1233. te premještanje njezina sjedišta polovicom 13. stoljeća u Đakovo, zatim potiskivanje i zamjenjivanje dominikanaca franjevcima kao misionarima potkraj istoga vijeka i osnivanje franjevačke Bosanske vikarije 1339/1340, napokon fenomen stećaka u Bosni i na susjednim područjima. O svakoj od tih tema postoji opsežna historiografska literatura s vrlo kontroverznim sadržajima, posebno kada su u pitanju bogumilstvo i stećci.

Iluminacija s prikazom Hrvoja Vukčića Hrvatinića na konju iz Hrvojeva misala (1404)

Ovdje ćemo se zadovoljiti konstatacijama o kulturnom profilu srednjovjekovne Bosne i Huma:

Uz slavensku pismenost koja nam je sačuvana u natpisima na stećcima, u spisima Crkve bosanske, proglašene 1233. heretičnom, dominikanci su donijeli u Bosnu latinsku pismenost. Franjevci, koji su početkom 14. stoljeća smijenili dominikance i 1339/1340. osnovali svoju Bosansku vikariju (Vicaria Bosnae), njegovali su obje pismenosti – latinsku u stručnim teološkim spisima i ćiriličnu u dušobrižničkim katehezama te u poslovnim zapisima.

Dvopismeno i dvojezično stanje vladalo je i u kancelariji bosanskih kraljeva; naime uz njihove ćiriličke povelje, na kojima je vidljiv i utjecaj srpske kancelarije – jer su bosanski kraljevi uspostavili dinastičke veze sa Srbijom i na svoj dvor dovodili i srpske pisare – bosanski su kraljevi imali i latinski odjel u kancelariji.

Osmansko razdoblje

S osmanskim osvojenjem propada Bosansko kraljevstvo i kancelarija bosanskih kraljeva. Ali srednjovjekovnu bosansku dvojezičnu i dvoalfabetsku pismenost prenose i dalje razvijaju u osmanskom razdoblju bosanski franjevci – u čemu ih ne slijedi ni islamizirano ni doseljeno pravoslavno pučanstvo.

Islamizirano pučanstvo na kulturnom planu najbrže se oprostilo s kulturom stećaka. Naime, do sredine 16. stoljeća uz islamske nadgrobne nišane nebosanskoga podrijetla susrećemo i sinkretističke stećke s ćiriličkim natpisima, a onda se ta sepulkralna kultura među bosanskim muslimanima gasi. A već potkraj 15. stoljeća domaće muslimansko pučanstvo počinje arapskim pismom ispisivati slavenske odnosno bosanske tekstove (tzv. alhamijâdo-književnost). A kada su napustili zapadnu ćirilicu ili bosančicu, još nije istraženo. Pozivanje na ćirilička pisma osmanskih graničnih postaja upućena u 17, 18. i 19. stoljeću susjedima na mletačkom i austrijskom teritoriju nesigurno je, jer su se osmanski zapovjednici u tim slučajevima služili kršćanskim podanicima kao pisarima. Napokon, muslimanski zastupnici u Bosanskom saboru 1911. zalagali su se ne za ćirilicu nego za arabicu, a bošnjačko-muslimansko povijesno pisanje počinje se zanimati za bosansko srednjovjekovlje tek nakon austro-ugarske okupacije BiH 1878.

Pravoslavno pučanstvo koje se tijekom osmanskih ratova naselilo u BiH i dijelove Hrvatske živjelo je u kulturnom obrascu Srpske pravoslavne crkve, obilježenu kultom srednjovjekovnih srpskih vladara, i staroslavenske crkvene pismenosti, udaljene od pučkoga jezika. Ipak su kontakti s kulturnim obrascima zatečenim u BiH ostavili tragove i na praksu Srpske pravoslavne crkve i njezinih pripadnika. Tako se SPC služila liturgijskim kodeksima iščezle Crkve bosanske opskrbivši ih vlastitim bilješkama, a kultura stećaka bila je razvijena među pravoslavnim Vlasima u istočnoj Hercegovini intenzivno u 15. i 16. stoljeću, a sporadično i u osamnaestom.

Za razliku od Srpske pravoslavne crkve i njezinih bosansko-hercegovačkih pripadnika, koji nisu njegovali nikakvu političku ni kulturnu tradiciju bosanskoga srednjovjekovlja, te bosansko-hercegovačkih muslimana koji su reminiscencije na bosansko srednjovjekovlje razmjerno brzo napustili, bosansko-hercegovački katolici, u okvirima i mogućnostima Bosanske franjevačke provincije, cijelo su osmansko razdoblje njegovali bosanske srednjovjekovne političke i kulturne tradicije: kulturu stećaka u likovno reduciranim oblicima sve do početka 20. stoljeća, a političko srednjovjekovlje uporabom srednjovjekovne političke terminologije i čuvanjem uspomene na srednjovjekovne bosanske vladare, sve do modernih nacionalnih pokreta pa i nakon toga. Istodobno dvojezičnom pismenošću (bosaničkom i latiničkom) – nastalom već u srednjem vijeku, kako je već rečeno – intenziviraju kulturne veze s Hrvatima u Dalmaciji, Dubrovniku i Slavoniji, odnosno prema zajedničkim kulturnim obrascima sudjeluju u izgradnji hrvatske jezične i književne kulture od 16. stoljeća.

U tome smjeru neizravno su im išle na ruku političke promjene izazvane osmanskim osvajanjima. Jer nakon osvojenja BiH osmanska su se osvajanja protegnula na susjedna sjeverna i zapadna hrvatska područja. Bosanski su franjevci u godini osvojenja Bosanskoga Kraljevstva 1463. našli legitimaciju i modus vivendi za dušobrižničko djelovanje u Osmanskom Carstvu poveljom Ahdnamom sultana Mehmeda II. El-Fatiha. To im je omogućilo da u osvojenim područjima, u kojima je dotadašnja crkvena organizacija bila gotovo uništena, instaliraju svoju provinciju Bosnu Srebrenu (tako nazvanu po administrativnom centru u Srebrenici tijekom 16. stoljeća) i ponovno organiziraju dušobrižništvo među katoličkim pučanstvom. Zauzvrat su u redove Bosne Srebrene stupali ne samo sinovi Bosne i Hercegovine nego i Dalmacije, Like, Slavonije i Podunavlja i postajali bosanski franjevci.

Budući da je graditeljska djelatnost neislamskih zajednica bila bitno ograničena strogim islamskim propisima, na područjima Bosne Srebrene nije se razvila ni renesansna ni barokna arhitektura (kao u Dubrovniku i ostalim dalmatinskim komunama), ali su bosanski franjevci intenzivirali dvojezično i dvoalfabetsko pisanje. Primjerci njihove pismenosti na latinskom jeziku sačuvani su kontinuirano od 14. do 19. stoljeća. To su stručni tekstove iz filozofije, teologije, prava, povijesti i medicine, a pojedinci su se okušali i u pjesništvu na latinskome jeziku.

Za hrvatski kulturni profil bosansko-hercegovačkih katolika daleko je važnija književnost Bosne Srebrene pisana zapadnoćiriličkim ili bosaničkim pismom. Unatoč raznim nazivima tijekom stoljeća, lingua patria i ćiriličko pismo bosanskih franjevaca u sebi nose razvojnu dinamiku hrvatskoga jezika. Na njemu su franjevci oblikovali nabožne književne tekstove. Lingua patria bosanskih franjevaca ima dva izvora: živi usmeni govor, koji nije poznavao konfesionalnih granica, i književne predloške koji su potjecali iz hrvatskih kulturnih prostora te zapadne latinske pismenosti.

Moderne ideologije i BiH

Ta je kulturološka paradigma u BiH trajala do 19. stoljeća. U devetnaestom stoljeću javljaju se na cijelom južnoslavenskom prostoru novi politički i kulturološki trendovi, sa svrhom oslobađanja od tuđinskih vladavina, prevladavanja konfesionalnih podjela i izgradnje nacionalnoga odnosno nacionalnih političkih i kulturnih identiteta u sekularističkim okvirima. Trebalo je naći zajedničku političku i kulturnu osnovu. Potraga za tom osnovom dovela je u pitanje dotadašnji odnos između pučke i visoke kulture, koja je bila izrazito konfesionalno obojena, posebno u BiH. Potraga je tijekom 19. i 20. stoljeća iznjedrila ideologije koje su nam poznate pod imenima: velikosrpstvo, ilirizam, jugoslavenstvo, velikohrvatstvo i, konačno, (veliko)bošnjaštvo. Svaka od tih ideologija ima svoj narativ, svoju priču o povijesnom i kulturnom karakteru južnoslavenskih prostora, osobito kada je u pitanju BiH. U jezičnoj praksi došlo je do jezičnog približavanja u obliku serbokroatizma.

Fenomen serbokroatizma trajao je 150 godina, odnosno od tzv. Bečkoga književnog dogovora 1850, koji su potpisali petorica Hrvata (Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković), dva Srbina (Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić / izvorno ime Đorđe Popović) i jedan Slovenac (Franc Miklošič) – pa do raspada Druge Jugoslavije potkraj 20. stoljeća.

Najpotpuniju historijsko-lingvističku analizu i periodizaciju serbokroatizma dosad je napisao njemački slavist Leopold Auburger.

Na ovom mjestu svratit ću pozornost samo na aspekte serbokroatizma važne za temu ovoga teksta. U lingvističkom pogledu serbokroatizam proglašava mjerodavnim pučki jezik pri izgradnji modernoga jezičnog standarda, prema geslu Vuka Stefanovića Karadžića (1787–1864) „piši kako govoriš“, pa prema tome preferira pučku kulturu pred visokom kulturom i njezinim različitim književnim tradicijama koje imaju povijesni razvoj i ne daju se reducirati na pučki govor.

Postavljanjem pučke kulture kao mjerila, različite konfesionalne i civilizacijske jezične tradicije bivaju na nejednak način izložene prestrojavanjima, u kojima jedne postaju gubitnici, a druge proširuju utjecaj. Konkretno, u serbokroatističkom projektu hrvatska jezična kultura izložena je pritiscima; kroatizmi sa stoljetnom tradicijom proglašavaju se arhaizmima, a u tragičnim političkim konstelacijama 20. stoljeća štoviše i ustaškim jezikom, pa se na taj način zatiru i uklanjaju iz jezične prakse. Drugim riječima, dolazi do srbizacije hrvatskoga jezika i hrvatske kulture u današnjoj Republici Hrvatskoj i osobito u Bosni i Hercegovini. Taj proces nije tekao bez otporâ i ideoloških podjela u hrvatskom i ostalim južnoslavenskim društvima. Današnji ideološki i lingvistički diskurs obojen je, na jednoj strani, serbokroatističkim, jugonostalgičarskim i, dakako, oportunističkim stajalištima, a na drugoj ekstremno kroatističkim. Primijenjeno na sadašnje kulturološko stanje bosansko-hercegovačkih Hrvata, možemo razlikovati kroatocentrističke i bosnocentrističke tendencije. Kroatocentristi, s uporištem u zapadnoj Hercegovini i frustrirani političkim položajem Hrvata u BiH nakon raspada Jugoslavije, ističu jednostrano hrvatsku kulturološku odrednicu identiteta bosansko-hercegovačkih Hrvata i nastoje potisnuti bosansku sastavnicu, kojom je kulturni identitet bosansko-hercegovačkih Hrvata jednako prožet kao i hrvatskom sastavnicom.

Na drugoj strani bosnocentristi uzimaju na nišan kroatocentrističke jednostranosti pa hrvatsku „evropsko-orijentalnu mikrokulturu“ (Ivan Lovrenović) u BiH nastoje što više zatvoriti u granice BiH.

Pučka i elitna kultura

Ostavljajući postrani publicističke psovače i u jednom i u drugom taboru, završit ću ovaj članak zapažanjima o poziciji Ivana Lovrenovića, čije je poznavanje kulturne povijesti BiH neosporno, ali njegovo stajalište o ulozi pučke kulture u BiH smatram dvojbenim.

U tekstu pod naslovom Kulturni identitet Bosne i Hercegovine?, objavljenom na internetu u ožujku 2014, Lovrenović polazi od razlikovanja visoke ili elitne kulture, na jednoj strani, i pučke kulture, na drugoj strani. Pritom upozorava da visoka kultura u BiH nije jedinstvena nego pluralna, odnosno ima tri civilizacijske sastavnice – orijentalno-islamsku, zapadno-katoličku i istočno-pravoslavnu. Te su tri sastavnice međusobno antitetične i obilježene visokim stupnjem međusobne izolacije. Usprkos tomu, međusobno „prožimanje ostvaruje se u sferi pučke kulture“, koju Lovrenović smatra jedinstvenom i osnovnom za kulturni identitet bosansko-hercegovačkog pučanstva.

Ali i tu se postavlja pitanje, ne postoje li razlike između pojedinih bosansko-hercegovačkih naroda i na području pučke kulture, odnosno je li ta dimenzija toliko jedinstvena, da bi se mogla smatrati mjerodavnom za zajednički, jedinstveni identitet? Lovrenović pledira za tu tezu tvrdnjom da je bosansko-hercegovački svijet „uvijek bio i ostao u veoma visokom stupnju jezično kompaktan i homogen, bez obzira na sve druge izvedene civilizacijsko-religijske razlike“. Poslužim li se matematičkim pojmovima konstante i varijable, postavlja se pitanje, je li pučka kultura u BiH zajednička konstanta cjelokupnoga bosansko-hercegovačkog pučanstva – čemu je Lovrenović sklon – ili pak varijabla?

Za razliku od Lovrenovića ja sam se već u svojim ranijim radovima odlučio za formulaciju da je „bosanstvo više jedna varijabla negoli konstanta, s obzirom na našu civilizacijsku pripadnost“, koja je, dakako, proizvod visoke kulture. Jer, kako to suvremeni moderni povijesni razvoj pokazuje, potiskivanje konfesionalne političke i kulturološke paradigme u BiH nije uspjelo afirmirati pučku kulturu kao zajedničku identitetsku dimenziju, nego je došlo do eksplozije različitih nacionalnih i nacionalističkih ideologija. Te ideologije ne potječu iz dehistorizirane pučke kulture, nego iz mješavine realnog i mitiziranog povijesnoga pamćenja, kojemu je visoka ili elitistička kultura odredila različit okvir i sadržaj.

U dosadašnjim istraživanjima, posebno na području jezika, prevladavalo je zanimanje za dijalektologiju zasnovanu na pučkoj kulturi – razlike se tumačilo gotovo isključivo kao regionalne pojave. Međusobna dijalektika između visoke i pučke kulture gotovo se zanemarila. A upravo utjecaji visokih kultura u BiH dali su pučkoj kulturi karakter varijable, odnosno onemogućili stvaranje zajedničkoga kulturnog identiteta BiH. Pokušat ću to ilustrirati primjerom prisutnosti bosanske kraljice Katarine u pučkoj tradiciji. U pučkoj predaji bosansko-hercegovačkih Hrvata kraljica Katarina, rođena Kosača, povijesna je osoba, koja je, uz ostalo, bosanske žene učila domaćoj radinosti šivanja i vezenja. Njezin bijeg iz Bosne tijekom osmanske najezde obavijen je legendom o naopako potkovanim konjima, da bi se zavarala potjera, ali njezin lik ostaje povijestan.

Istu legendu poznaje i srpskopravoslavna pučka tradicija, ali je u toj varijanti kraljica Katarina dehistorizirana, odnosno pretvorena u bezimenu crnu kraljicu. Nije mi poznato ima li i muslimansko pučanstvo pučku varijantu o kraljici Katarini.

Isto tako narodno epsko i drugo pjesništvo, dakako, poznaje međusobne utjecaje, ali i razlike utemeljene na visokoj kulturi, koje treba tek istražiti i objasniti.

U osmanskom razdoblju bosansko-hercegovačke povijesti različiti konfesionalni identiteti imali su različit razvojni karakter. Kršćanske crkve kao nositeljice visoke ili elitne kulture zapale su na različit način u kulturološku stagnaciju. Unutar Srpske pravoslavne crkve pogoršalo se obrazovno stanje klera pa je pučki element zadobio prevlast nad elitističkim, ali samo u psihološkom smislu. Naime, pravoslavni kler ponašao se mnogo „opuštenije“ od katoličkoga klera prema mitskoj svijesti i „poganskom duhu“ svoga puka. Ali je istodobno zadržao političku inicijativu – projicirajući u pučke rituale sadržaje dvorske vladalačke ideologije dinastije Nemanjića i pronoseći je Balkanom kao živu tradiciju.

Među bosansko-hercegovačkim katolicima sprega između elitne i pučke kulture tekla je drukčije, pa je imala i drukčije kulturološke i političke rezultate. Katolički kler odnosno bosanski franjevci bili su obrazovaniji od pravoslavnoga klera pa su imali i intenzivniji moralni i kulturni utjecaj na svoje vjernike i njihovu pučku kulturu. A kao pripadnici univerzalne Katoličke crkve manje su brige posvećivali političkim tradicijama, iako ni njih nisu zanemarivali te su kulturni i politički razvoj svoga puka usmjerivali u hrvatskom duhu, o čemu je bilo gore riječi.

Ponajmanje smo dosad informirani o sprezi između pučke i elitne kulture među bosansko-hercegovačkim muslimanima, odnosno današnjim Bošnjacima. Tim bi se područjem trebala ponajprije pozabaviti bošnjačka istraživačka politika, umjesto zazivanja tobožnje bosanske tisućljetne državnosti i mitske potrage za bošnjačkim korijenima u bosanskom srednjovjekovlju.

Da zaključimo! O jedinstvenom identitetu BiH ne možemo govoriti ni onda kada uzmemo kao osnovu pučku kulturu, jer je i ona bila izložena intenzivnim utjecajima elitnih kultura i time se pretvorila u nepovratne varijable. Sve to treba uzeti u obzir pri izgradnji moderne kulturološke i političke paradigme u BiH. Dosadašnji modeli koji su počivali na postavkama o tobožnjoj jedinstvenosti, a zapravo su imali asimilacijske tendencije, potrošili su se i na njima se ne može graditi budućnost BiH kao demokratske države slobodnih građana.